Šta sve možete reći umjesto Prestani da plačeš

Kao roditelji, izlazimo na kraj sa PUNO emocija na dnevnom nivou, zar ne? I ponekad, sve to može biti jednostavno previše! Kada nam plač djece izgleda kao da traje satima, iskušenje da ga zaustavimo se povećava!

Svi smo rekli, ili makar pomislili: „Prestani da plačeš! Samo prestani!“

Ili ste to možda čuli kao dijete:

„Ne budi blesav/a“
„Šššš, svi te gledaju“
„Prestani s tom bukom, odmah!“
„Prestani da plačeš ili ću ti dati razlog za plač!“

Ali šta ako bi vam rekla da svaki put kada odbacite ili umanjite djetetova osjećanja, ustvari otežavate sebi posao. Rijetko kad uspijete da ih natjerate da prestanu, i veći su izgledi da će djeci biti potrebno više vaše podrške u budućnosti. Ako ih čujete poruku koju oni pokušavaju da vam pošalju, glasnik postaje glasniji i glasniji, sve dok ga ne čujete. Djeca traže empatiju i razumijevanje. Ako ne dobiju, nastaviće da traže.

Plakanje je u redu. Predstavlja zdrav i neophodan način da djeca izraze osjećanja i nije potrebno da ih zaustavljamo u tome. Govoreći im „prestani da plačeš“ šaljemo im poruku da njihova osjećanja nisu bitna, nisu opravdana, da su smiješna i dosadna. Ako želimo da naučimo djecu kako da regulišu svoje emocije, i da nam se povjeravaju o problemima i osjećanjima, onda ih ne možemo odbacivati kad žele upravo to da urade!

Plakanje je uvijek prikladno. Sve oko čega se vaše dijete nervira je opravdano. Može vam zvučati trivijalno, ali dijete nema perspektivu odraslog u pogledu na svijet. Često se ljudi imaju problem da dopuste djetetu izražavanje emocija u javnosti, jer smatraju kako to nije prikladno mjesto i brinu o reakcijama i osudi okoline. Oni će, najzad, usvojiti naša nepisana socijalna pravila. Jednog dana oni će znati kako da se nose sa svojim emocijama i da ih pokažu u trenucima koje odrasli smatraju „prikladnim“, ali način na koji podržavamo razvoj emocionalne regulacije je pokazivanjem empatije i razumijevanja, ne ćutanjem.

Pažljivo slušajte sve što vaše dijete želi da vam saopšti, nije važno šta. Ako ne slušate pažljivo o malim stvarima dok su mali, neće vam se povjeriti ni za velike stvari kada odrastu, zato što je su za njih sve to bile velike stvari.“ -Catherine M. Wallace

Nekad, iako znate da ne bi trebalo reći djetetu da prestane da plače, teško je znati šta da kažete umjesto toga! Možda se osjećate kao da treba nešto da uradite, ali niste sigurni šta. Ako se od vas očekivalo da zadržite emocije dok ste bili dijete, onda vam ove situacije mogu biti izuzetno neprijatne. Odrastajući naviknuti da odbacujemo svoje emocije, posmatranje djeteta koje pokazuje tugu, ljutnju, razočaranje, ili bilo koju neprijatnu emociju može predstavljati okidač. Dobra vijest je da vježba dovodi do savršenstva, i čak može biti ljekovito za vas da podržavate svoju djecu u njihovim emocijama.

Pa, šta možete reći? Evo nekoliko sugestija:

  • U redu je da budeš tužan/a.
  • Ovo ti je veoma teško.
  • Tu sam za tebe.
  • Reci mi šta te muči.
  • Čujem te.
  • To je bilo baš strašno/tužno/uznemirujuće i sl.
  • Pomoću ti da prođeš kroz to.
  • Slušam.
  • Čujem da ti je potreban prostor. Želim da budem tu za tebe. Ostaću blizu, u slučaju da ti zatrebam.
  • To nije fer.

Možete i da ne kažete ništa! Ponekad riječi nisu potrebne i fizička podrška ili prisustvo su dovoljni.

Šta ne treba raditi kad dijete plače

Nemojte odvraćati. Kada odvraćate djecu da ispoljavaju emocije, gubite šansu da se povežete i pomognete im da nauče vještine emocionalne regulacije koje su im potrebne u budućnosti. Takođe, šaljete poruku da njihova osjećanja nisu važna, ili da ih ne možete podnijeti. Djeca treba da znaju da imate kapacitete da se nosite s njihovim emocijama da bi se osjećali sigurno i sposobno da se nose sa svojim emocijama. Ovaj način odgovaranja pokazuje nepoštovanje. Zamislite da se povjeravate prijatelju ili partneru, a oni vam kažu: „O, pogledaj moje novo kuče!“ ili nešto sasvim irelevantno. Vjerovatno biste se osjećali povrijeđeno, postiđeno, neuvaženo i ne biste mogli da im se povjerite kasnije u budućnosti.

Nema „ali“. Kada saosjećate sa djetetom, uzdržite se od dodavanja „ali“. Na primjer: „Tužan si zato što si baš želio još jedno parče torte, ali ga ne možeš dobiti.“ „Ali“ na neki način smanjuje vrijednost svemu što prethodi. Pokušava da objasni ili popravi osjećanja. Nema potrebe da to radite. Saosjećanje je dovoljno.

Postavljati previše pitanja. Kada je vaše dijete preplavljeno emocijama, oni nisu u mogućnosti da vam odgovore na mnoga pitanja. Prvo saosjećajte, a pitajte kasnije.

Kažete „to je u redu“. Ljudi imaju dobru namjeru kada kažu „u redu je“, „dobro si“, „šššš“, ali ustvari vaše dijete nije u redu. Oni se ne osjećaju dobro, pa čak iako pokušavate da ih umirite, oni će to doživjeti kao pokušaj da umanjite njihova osjećanja. Jednostavno „u redu je da plačeš“ je bolja opcija.

Imate ograničeno vrijeme. Ne koristite empatiju kao tehniku za automatsko zaustavljanje plača. To nije cilj! Poenta je da dijete osjeća da ga neko čuje, razumije, uvažava i podržava. To može potrajati, pogotovo ako se nihovim osjećanjima nije posvećivala pažnja u prošlosti. Možda ima dosta osjećanja koja tek treba da se pokažu! Nemojte empatisati 5 minuta i onda odustati uz „ne funkcioniše“ zato što Vaše dijete i dalje plače. Empatija nije tehnika za kontrolisanje, već za upoznavanje sa djetetom i pružanje podrške djetetu.

Idući put kada se vaše dijete bude mučilo sa preplavljujućim osjećanjima, iskoristite neku od gore navedenih fraza , pokažite empatiju i razumijevanje. Zato što oni to zaslužuju. Osjećanja nisu nešto što treba izbjegavati, već šanse za povezivanjem.

Izvor: Happinessishereblog
Prevela: Marija  Boljević