Prepoznajte znakove zlostavljanja djeteta

Nedavni slučajevi čedomorstva i zastrašujućeg zlostavljanja male djece zgrozili su region. Teško nam ulazi u glavu pa čak i sama pomisao da bi neko mogao godinama povrjeđivati svoje dijete, zanemarivati ga, izgladnjivati i oduzeti mu život. Kad na to samo i pomislimo, osjetimo nalet bijesa i tuge, stresemo se, i kao da nekako instinktivno ne možemo o tome dugo razmišljati jer nas preplavljuju osjećaji nemoći. Normalnim ljudima um jednostavno odbija snositi se s tim grozotama.

Možda i nismo baš toliko nemoćni. Na svakom od nas je da upravo sada razmislimo ima li u našoj okolini dijete koje možda prolazi kroz zlostavljanje u sopstevnoj porodici? Činjenica je da takvo ponašanje roditelja monstruma ne može baš uvijek i svakog dana proći potpuno nezapaženo. Članovi šire porodice, komšije, pa i poznanici moraće negdje i nekad posumnjati da s djetetom nešto nije u redu. Odnosno da s majkom ili ocem nešto nije u redu.

Stav “mene se to ne tiče i bolje da se ne petljam” nije ni pravno, niti moralno ispravan. Ako sumnjamo da se događa kriminalno djelo nad bilo kojom osobom, dužni smo to prijaviti. A moral nije ništa drugo do društvena svijest da je zlostavljanje bilo koga, a posebno djece, jednostavno neprihvatljivo i da smo svi odgovorni za zdravlje naših sugrađana te dužni pomoći svakoj osobi u nuždi.

Zlostavljanje djeteta ne odnosi se samo na ono fizičko i seksualno koje se vidi na djetetovu tijelu u vidu modrica i rana, već i na emocionalno zlostavljanje (uskraćivanje ljubavi, nježnosti, vikanje, zastrašivanje, vrijeđanje) i na zanemarivanje (uskraćivanje hrane, higijene, zdravstvene zaštite, sigurnog okruženja i slično). Sve vrste zlostavljanja, posebno od strane roditelja, ostavljaju trajne, bolne i snažne posljedice na dijete, pa je zato vrlo važno što ranije prekinuti zlostavljanje i djetetu pružiti pomoć.

Najteže ga je prepoznati kod male djece do 3 godine, jer kad su tako mali, često su razdražljivi i plačljivi, brzo se zaprljaju i mogu izgledati neuredno, imaju masnice od padova kad uče prve motoričke vještine, znaju biti bojažljivi, sramežljivi i ne znaju verbalno izraziti što se događa.

Mitovi i istine o zlostavljanju djece u porodici

Mit: Radi se o zlostavljanju samo ako postoji nasilje
Istina: Fizičko zlostavljanje samo je jedan oblik zlostavljanja. Zanemarivanje i emocionalno zlostavljanje mnogo su suptilniji, ali puno razorniji oblici zlostavljanja. Ali ih je teže otkriti, posebno kod male djece koja ne znaju da ispričaju što se događa.

Mit: Samo loši ljudi zlostavljaju svoju djecu
Istina: Mnogi zlostavljači nemaju zao i definisani plan da namjerno i sistematski povrjeđuju svoju djecu. Mnogi su i sami bili žrtve zlostavljanja i ne znaju za drugačije roditeljstvo. Neki roditelji bore se s zavisnostima (alkohol, droge, ljekovi) ili imaju nedijagnostifikovani mentalni poremećaj. Vrlo često radi se o pojedincima koji su takođe toliko duboko ranjeni i povrijeđeni, da se ne znaju nositi s sopstvenim bolima i patnjama.

Mit: Zlostavljanje se ne događa u finim i dobrim porodicama
Istina: Odavno je srušen mit da se zlostavljanje djece događa samo u siromašnim porodicama i lošim četvrtima. Zlostavljanje nadilazi sve rasne, etničke, ekonomske, kulturne, religijske i druge razlike. Često porodie koji spolja izgledaju savršeno i žive naočigled uredan, kulturan i miran život, u četiri zida kriju jednu sasvim drugačiju priču.

Mit: Zlostavljači djece su većinom nepoznati stranci (pedofili, predatori)
Istina: Iako se zlostavljanje od strane potpuno nepoznatih osoba događa, u najvećem broju slučajeva djecu zlostavljaju osobe koje poznaju (članovi uže i šire poroeice, komšije ili porodični prijatelji).

Mit: Zlostavljana djeca uvijek i sama postaju zlostavljači
Istina: Zlostavljana djeca pod većim su rizikom da i sami postanu zlostavljači kao odrasli ljudi, podsvjesno ponavljaju ono što su naučili u djetinjstvu. Ali to nije pravilo i mnoge žrtve zlostavljanja postaju vrlo angažovani u borbi protiv zlostavljanja, zaštitnički nastrojeni prema sopstvenoj djeci i izvrsni roditelji.
Naše oklijevanje znači patnju za dijete, a možda i smrt

Bez obzira iz kakve porodice dijete dolazilo, kroz duži period primjećujete sljedeće znakove mogućeg zlostavljanja, svakako se obratite sljedećim institucijama: nadležnom Centru za socijalni rad, policiji i državnom tužilaštvu.

Ako oklijevate i niste sigurni, smatrate da nemate dovoljno dokaza, imajte na umu da:

– prijavljujete samo sumnju na zlostavljanje i ne morate biti sto posto sigurni niti morate imati dokaze za svoju sumnju;
– vaša prijava može biti anonimna;
– svojom prijavom sumnje možda ćete pomoći porodici;
– uvijek se sjetite da je zlostavljano dijete bespomoćno i treba nas da ga zaštitimo. Čini se da je bolje sumnjati i prijaviti pa pogriješiti, nego čekati da budemo sigurni i time ostaviti dijete samo u problemima koji su preteški da bi se samo nosilo s njima.

Znakovi emocionalnog zlostavljanja
– dijete je izrazito povučeno, plašljivo, napeto;
– dijete je često u strahu da je nešto loše napravilo;
– dijete se ne čini pretjerano vezano za roditelja, boji ga se, odbija od sebe;
– dijete se ponaša ili “odraslije” ili “infantilnije” od svog uzrasta;
– dijete ne uspostavlja kontakt očima, ima vrlo nisko samopouzdanje;
– dijete pokazuje iznenadni strah od određenih lokacija, osoba, pa čak i tipova osoba (npr. mala djeca plašiće se muškaraca s bradom ili žena s dugom smeđom kosom);
– dijete ima nagle promjene u raspoloženju i problema u socijalizaciji s vršnjacima;
– dijete kasni u govoru, muca i teško komunicira;
– dijete često boli trbuh, povraća, odbija hranu ili se prejeda;
– dijete je uvijek umorno jer ima problema sa spavanjem (a kao posljedica umora javlja se i manjak koncentracije, fokusa ili pažnje);
– dijete ima snažno izraženi strah od neuspjeha, kritike ili reakcije okoline (pa odbija nove aktivnosti i timski rad);
– dijete se upušta u neželjena ponašanja kao jedini način da uspostavi kontrolu – zadirkuje vršnjake, krade, laže i upušta se u druga rizična ponašanja;
– dijete ne voli da priča o svojoj porodici ili članovima porodice.

Znakovi fizičkog zlostavljanja
– dijete ima česte povrede, masnice, posjekotine, ranice, opekline, ugrize…
– kada pitate dijete od čega su povrede, ono izmišlja priču koja vam se ne čini istinita ili izbjegava odgovor;
– dijete je uvijek napeto, u fizičkom grču, kao da će se iznenada nešto loše dogoditi;
– povrede se ponavljaju na istom mjestu (npr. masnice na rukama od stiskanja, tragovi kajša na leđima i sl.)
– dijete se trza na nagle pokrete drugih, glasne zvukove, iznenadne zvukove pa čak i na tuđi dobronamjerni fizički dodir;
– dijete odbija da ide kući i čini se da je uplašeno;
– nosi odjeću koja nije primjerena vremenskim prilikama kako bi se prikrile povrede;
– dijete pokazuje regresiju u ponašanju (počinje ponovno piškiti u krevet, sisati palac, praviti se da je mala beba i sl.);
– dijete je agresivno, bijesno i nema empatije prema drugima (osobama i životinjama);
– dijete danima ne ide u vrtić ili školu jer roditelj čeka da ožiljci i masnice zarastu.

Znakovi zanemarivanja
– odjeća je prljava, neuredna i dijete nije odjeveno u skladu s vremenskim uslovima;
– dijete je većinu vremena neoprano, noktići prljavi i nepodrezani, kosica masna i sl.
– dijete nosi premalu ili preveliku obuću i odjeću;
– dijete je bolesno, a nije mu (bila) pružena zdravstvena pomoć;
– dijete je često prepušteno samo sebi, bez nadzora i igra se u nesigurnim uslovima;
– dijete danima ne ide u vrtić ili školu;
– dijete je plačljivo i stavlja ručice u usta jer je možda gladno;
– dijete je izrazito mršavo;
– dijete ima na sebi ožiljke ili masnice;
– roditelj izbjegava društvene kontakte sa komšijama kako se neko ne bi približio porodici i počeo je upoznavati “iznutra”;
– roditelj rijetko djetetu u javnosti pokazuje nježnost.

Znakovi seksualnog zlostavljanja
– dijete je upoznato s informacijama o seksualnosti koje nisu prikladne za njegov uzrast;
– dijete se ponaša provokativno;
– dijete ulaže puno truda u izbjegavanje određene osobe bez očiglednog razloga;
– dijete se odbija presvlačiti pred drugima ili odbija aktivnosti u kojima će se trebati presvlačiti pred drugima (uključujući i odlazak ljekaru);
– dijete na sebe navlači mnogo slojeva odjeće;
– dijete vrlo rano pokazuje znakove delikventnog ponašanja;
– dijete gubi interes za bilo što, osjeća krivicu, izbjegava vršnjake i sumnjičav je prema svemu i svakom.

Znakovi zlostavljanja beba i djece starosti od 0 do 3 godine

Sami ne znaju reći, ali ako ih roditelj na bilo koji način povrjeđuje, bebe i mala djeca zaostajaće za svojim vršnjacima ili pokazivati znakove regresije. To znači da neće govoriti ili će znatno zaostajati za vršnjacima, da će dugo sisati palac i svašta stavljati u usta, motorički nazadovati, predugo piškiti u gaćice ili noću u krevet (odnosno ponovno početi ako je kontrola već bila uspostavljena). Imaće izuzetno jako izraženi strah od nekih ljudi ili svih ljudi, nepoznatih lokacija i situacija. Puno će plakati i teško se smirivati. Zbog lošeg sna i noćnih mora, zlostavljana djeca su ili letargična ili izuzetno razdražljiva i nervozna. Vrlo specifičan znak zlostavljanja beba su ugrizi po tijelu.

Osim bebe ili malog djeteta posmatrajte i roditelja. Po njegovom stilu života i spoljašnjem izgledu uočićete puno toga. Opija li se, puši li djetetu u lice, prima li sumnjive osobe u svoju kuću, viče li i svađa se, je li neuredan/a i prljav/a, ostavlja li malo dijete samo u dvorištu, da li ga grli, ljubi i tješi…

Iako sve navedeno ne mora ništa značiti, može značiti puno.

Zato posmatrajte situaciju i ako sumnjate da je neko dijete žrtva zlostavljanja, prijavite svoju sumnju. Možda mu spasite život.

Izvor: KliNfo