Adolescencija i dobra strana pravljenja greške

 

PIŠE: Carl E Pickhardt, psiholog, PsychologyToday

Često kažemo „ljudski je griješiti“, ali u adolescenciji je zaista to neophodno. Roditelji adolescenata, primjećujući istovremeno i napredak i regresiju svojih tinejdžera, mogu se često osjetiti frustrirano i umorno od upornog sprječavanja iskušenja i pogrešnih puteva u odrastanju.

„Kada ćeš, za promjenu, početi da radiš stvari kako treba?“, „Da li ćeš ikada naučiti?“, „Kada ćeš prestati da praviš greške?“

Kao odgovor na ovo posljednje pitanje, želio da bih da sugerišem da je najbolji odgovor: „nadam se nikada“. Učenje bazirano na greškama je jednostavno dio procesa učenja koji se događa tokom cijelog života.

Kada preuzmemo odgovornost za nepromišljene izbore dobijamo šansu da možda uradimo drugačije idućeg puta ili da jednostavno ne ponovimo istu grešku.

Jako je važno na koji način roditelji tretiraju greške jednom kada znatiželjno, radoznalo dijete postaje adolescent koji samosvjesno uči. Ako uzmemo za primjer dijete koje uporno maše rukama da bi dalo odgovor na pitanje, govoreći “Ja! Ja! Ja!” i ako se zatim sjetimo slike tog istog djeteta u prvom razredu srednje škole gdje ga zatičemo da se istinski plaši da bude prozvan i tiho se moli “Molim te, molim te, samo ne ja!”, pitamo se šta se dogodilo? Nedužno uživanje u sticanju znanja je sada postalo komplikovano pod uticajem rizika koje učenje i neuspijeh nose sa sobom.

Ako imate u vidu da je za adolescenta učionica svojevrsni rizik (strah od greške), da biste mu pomogli da ga savlada, nauči i iskaže se, pokušajte da mu pomognete i date primjer kroz vaš odnos tako što ćete:

  • Priznati da nešto ne znate: “Ne znam”
  • Napraviti grešku: “Pogriješio/la sam”
  • Osjećati se glupo jer ne shavatate: “Ne razumijem!”
  • Izgledati blesavo: “Ovo je neprijatno”
  • i procijeniti: “Šta ako ne uspijem?”

Adolescentu je potrebno više hrabrosti nego djetetu da bio učio.

Sada uzmimo u obzir “učionicu” koja oblikuje otvorenost za sticanje znanja: porodični dom. Roditelji mogu učiniti proces učenja mučnim i strašnim ako pokazuju:

  • Netoleranciju na neznanje: “Ne znaš to?”
  • Nestpljenje za greške: “Opet si pogriješio/la!”
  • Kritiku sposobnosti: “Šta se dešava s tobom?”
  • Optužbe za neuspjeh: “Baš si usporen/a!”
  • Grube procjene: “Dijete bi uradilo bolje od tebe!”

Uporedite ovakve odgovore sa odgovorima roditelja koji:

  • Priznaju neznanje: “Svako učenje započinje sa priznanjem da nešto ne znamo.”
  • Cijene greške: “Greške nas mogu naučiti kako da uradimo ispravno”
  • Pokazuju razumijevanje kada se dijete osjeća glupo/neuspješno: “Nisi spor, samo učiš svojim tempom.”
  • Poštuju osjećanja neprijatnosti: “Dozvoljavanje drugima da vide kako se mučiš da bi nešto naučio/la je hrabro.”
  • Ohrabruju: “Sada znaš više nego što si znao/la prije.”

Ako postoji neki savjet koji bih ponudio roditeljima kada odgovaraju na neke aspekte ponašanja svojih adolescenata onda bi to bio: Nemojte stalno kritikovati mladalačke greške. Još ćete više povrijediti mladu osobu u periodu ranjivosti i možda ćete obeshrabriti želju da rizikuje u neprekidnom procesu učenja.

Osnovni principi učenja zasnovanog na greškama glase:

  • Svi prave greške.
  • Greška nam daje mogućnost da sledeći put u sličnoj situaciji imamo novi izbor.
  • Ljudi ne prave greške zato što to žele; oni prave greške, jer nisu znali bolje ili nisu bolje razmislili u tom trenutku.
  • Sve greške koštaju, ali mogu biti vrijedne troška ukoliko se iskoriste kao informacija i pouka. Loša odluka može naučiti dobru lekciju.
  • Pravljenje greške nije gubljenje; ako ne naučimo ništa iz greške – tada smo izgubili.
  • Nezaobilazno je praviti grešku, ali je glupo ponoviti grešku.
  • Nekad ljudi moraju da ponove istu grešku nekoliko puta kada postoji nešto što im je teško i što ne žele da nauče prije nego što prestanu da se ponašaju glupo i opamete se.
  • Najpamtniji ljudi nisu oni koji nikada nisu napravili grešku,već oni koji koriste greške kako bi bolje odlučili idućeg puta.
  • Najgluplji ljudi su oni koji su u nemogućnosti ili ne žele da priznaju greške.

Vjerujem da najbolje rezultate roditelji postižu kada djetetu objasne suštinu pravljenja grešaka. Na primjer, mogu pričati o tome kako svi, bez obzira na njihove godine, ostaju zauvijek učenici u Velikoj školi Života.

Kada odrastamo, kada smo već odrasli i čak i kada starimo, nikad ne odlazimo iz učionice. U Velikoj školi Života ti i ja ćemo uvijek biti samo učenici.

Nikada nećemo sve iskusiti,
nikada nećemo sve znati,
nikada nećemo sve savladati,
nikada nećemo obraditi dovoljno pažnju,
nikada nećemo uraditi sve kako treba,
svi ćemo uraditi neke glupe stvari,
i niko od nas neće dobiti sve petice.

Zatim, ako već nisu to uradili, roditelji mogu da “normalizuju” pravljenje grešaka tako što će navesti par izbora koji su oni napravili za vrijeme svog odrastanja i šta su naučili na teži način suočavajući se sa posljedicama.

Na kraju, najbolji odgovor roditelja na greške adolescenta koji sam ikada čuo bio je prije mnogo godina u savjetovanju sa ocem i njegovim obeshrabrenim deventaestogodišnjim sinom koji je još jednom odabrao teži put i bio je ogorčen na sebe jer “nije bolje naslutio”. Otac se nagnuo prema prema sinu i rekao nešto što umjesto da sroza mladića dublje u obeshrabrenost, ojačalo ga je: “Sine”, kaže otac, “Koliko ja znam, ako ne praviš greške i ne učiš iz grešaka, to samo znači da se ne trudiš dovoljno jako.”