Kako pametni telefoni i tableti izgladnjuju naša srca?

PIŠE: Jasper Juul, porodični terapeut

Ovaj tekst inspiriran je istraživanjem koje je u proljeće 2016. sprovela danska televizija. Istraživanje je obuhvatilo 1600 trinaestogodišnjaka, učenika 6. razreda i isto toliko roditelja. Kao i mnoge druge stručnjake, roditelji me često pitaju koje su posljedice korištenja pametnih telefona i tableta za dječje socijalne vještine i za razvoj njihovog mozga. S obzirom na to da neuronaučnici iz mnogih zemalja još objavljuju različite rezultate, mišljenja i preporuke, ja ću se osloniti na svoju ekspertizu i znanje koje je povezano s prirodom i kvalitetom odnosa u porodici, a na pisanje ovog teksta podstakla me snažna dosljednost u razmišljanju i iskustvu mladih i roditelja u Danskoj.

Elektronske naprave nazivam “članovima porodice” jer odvlače puno pažnje i doslovno mijenjaju kulturu porodičnog života na načine koji su nezdravi za odnose utemeljene na ljubavi – odnose između odraslih, braće i sestara i roditelja i djece.

Prema zaključcima pomenutog istraživanja, većina djece školskog uzrasta navodi da im nedostaju roditelji i da bi voljeli provesti zajedno više nesmetanog vremena. Isto su željeli i roditelji, a prilično sam siguran da bismo takav odgovor dobili i od partnera. Istraživanje je sprovedeno u pravo vrijeme jer dolazimo do tačke u istoriji gdje većina mladih odraslih ljudi neće više moći uporediti svoje iskustvo u porodici prije i poslije pametnih telefona.

Iz bezbroj razloga većina odraslih se uvjerila da njihov život treba da prati tempo pristiglih e-mailova, poruka, postova i sms-ova i čini se da poslodavce, prijatelje i poslovne saradnike raduje što mogu očekivati da smo dostupni 24 sata, sedam dana u sedmici. Isto važi i čak i za malu djecu i njihove društvene mreže. Ove spoznaje sada predstavljaju činjenice i one su ozbiljan problem – u toj mjeri da moramo promijeniti svoj način razmišljanja.

Odnosi među odraslima

Prije desetak godina odrasli su korištenje mobilnih tokom privatnih posjeta, sastanaka i obroka smatrali uznemiravajućim, frustrirajućim i nepristojnim. Danas se malo ko oko toga uzbuđuje, a i kada se neko uznemiri većina mladih ljudi (do 50 godina) takve reakcije ignoriše. To jednostavno nije cool i staromodno je.

Svaki bliski odnos utemeljen na ljubavi treba kontinuitet i nesmetano zajedništvo – da bi rastao, razvijao svoje nijanse i jačao – baš kao što svaka biljka treba hramu. U tome nema ništa novo: znamo od parova koji su zajedno sedam i više godina da se osjećaju udaljeno, nesretno i frustrirano ako se povezuju samo onda kada postoje problemi ili kriza; a još se lošije osjećaju kada ti “hitni susreti” nisu mogući ili su prekratki i usmjereni samo na traženje rješenja. U takvim uslovima obje strane osjete prazninu i besmisao. “Funkcionišemo  prilično dobro, ali ne živimo”, kažu.

Nije čak toliko bitno zašto nema dovoljno kontinuiteta i nesmetanog zajedništva. Prije pametnih telefona razlozi za to su bili TV, stres zbog posla, perfekcionizam, obaveze van porodice, hobiji itd. Svi ovi faktori – uključujući današnje pametne telefone i tablete nisu stvarni razlog za gubitak bliskosti i smisla u odnosima koji su nam važni. Razlog je unutar našeg uma i to je dobra vijest, jer znači da sami možemo nešto promijeniti bez obzira na to što drugi odluče. To je ono što mnogi parovi naprave kada jedan partner oboli od karcinoma; kada im je život, ili način života ugrožen, ili se ne može nastaviti kao do tad iz nekih drugih razloga. Život nadomak smrti često nauči ljude da puno inteligentnije biraju.

Djeca

Ovo je opis onoga što se sve češće događa u onih nekoliko sati koje djeca svakodnevno provode s roditeljima: Djeca žele da pitaju nešto svoje roditelje, žele im nešto ispričati ili žele odgovoriti na nešto što su roditelji upravo ispričali i vrlo često dobiju odgovor: “Izvini dušo, moram se javiti”; “Oprosti, žao mi je, upravo sam dobila mail s posla na koji moram odgovoriti… Treba mi manje od minut, obećavam!”; “Možeš li molim te sačekati minut… trebam…”; “Oh, oprosti, zaboravila sam ugasiti mobilni i sada moram odgovoriti.”

Kratkoročno, ova ponašanja frustriraju djecu. Suprotno uvjerenju mnogih odraslih, djeca se ne “osjećaju odbačeno”. Takav osjećaj ne postoji. Kada odrasli kažu da se osjećaju odbačeno to je zato što osjećaju nešto zbog čega misle da su odbačeni. Ali djeca ne procesuiraju intelektualno svoja osjećanja na ovaj način. Kada ih roditelji odbiju, oni su jednostavno tužni, razočarani, ljuti kao i uvijek – djeca počinju sarađivati s ponašanjem roditelja (prilagode se). Prvo odustaju i nadaju se, a onda se povuku i prestaju da se trude. U uzrastu od otprilike tri godine djeca počinju da kopiraju ponašanja odraslih i usmjeravaju se na sopstvene ekrane – tablete, TV, a kasnije na pametne telefone.

Kada djeca iz spomenutog istraživanja kažu da im nedostaju roditelji taj osjećaj je koktel nekoliko različitih emocionalnih reakcija i za njih je to značajno iskustvo koje ih oblikuje:

Osjećam se bespomoćno

Djeca se osjećaju bespomoćno jer puno priča i osjećanja koje bi voljeli da podijele sa svojim roditeljima jednostavno ne mogu da izraze zbog stresa koji je izazvan nedostatkom vremena, a ono što im je potrebno je osjećaj sigurnosti, bliskost, povjerenja i aktivna, podržavajuća empatija. Čak i kada se osjećaju ovako bespomoćno, djeca vjeruju da njihovi roditelji znaju najbolje i slijede njihovo vođstvo.

Zbunjena sam/Zbunjen sam

Svaki put kada roditelj prekida kontakt čak i na minut-dva, djetetove misli odlutaju i tok svijesti je ometen. Loše “kratkoročno pamćenje” kao posljedica često frustrira roditelje i oni zaključuju da u stvari to što su zajedno radili i nije bitno. Osjećaj zbunjenosti kod djece prerasta u osjećaj da su glupi.

Ne mogu ti vjerovati

Djeca prilično tačno primjećuju da je roditelju nešto drugo važnije od njih samih. To rascjepljuje i ometa njihov razvoj i šteti vrlo osjetljivoj samosvijest čiji je najvažniji i najranjiviji dio osjećaj da imaju vrijednost u životu svojih roditelja. Bez obzira koliko puta roditelji dosljedno ponavljali “Volim te”, pronalazili izgovore i romantična obećanja za budućnost (poput “Iskupit ću ti se”), šteta je napravljena. U ranom djetinjstvu djeca će povjerovati tim riječima što će ih dovesti do tačke kada počinju sumnjati u svoja osjećanja i time je odsječen još jedan veliki komad njihove samosvijesti.

Usamljen sam

Tokom svih 10 do 12 godina, koliko traje ovaj proces učenja, djeca se osjećaju usamljeno svaki put kad njihovi roditelji odaberu da daju prednost svom pametnom telefonu i za mnogu djecu ta usamljenost definiše njihovo postojanje i u drugim društvenim kontekstima. Kod djece prije puberteta to najčešće rezultira opšim gubitkom povjerenja i nade da će bilo koja odrasla osoba posvetiti vrijeme da ih posluša i pomogne im da shvate kako su i ko su oni. Kad nastupi pubertet, povući će se iz porodičnog života i bliskost, uvažavanje i razumijevanje početi da traže negdje drugo, često i putem društvenih platformi na internetu. Iz iskustava s telefonskih linija za djecu u uzrastu od 6 do 16 godina znamo da je puno djece došlo do zaključka kako njihovi roditelji nemaju vremena sjesti s njima. To nije nužno objektivna istina, ali to je njihovo iskustvo i zaključak.

Mladi odrasli

Psiholozi i savjetnici koji rade sa srednjoškolcima i studentima i drugim mladim ljudima između 16 i 25 godina ukazuju na sve veći broj mladih koji su usamljeni, depresivni, pate od anksioznosti i društvenih fobija, koji su takođe autodestruktivni. Ovi mladi ljudi generalno govore kako se od ranog uzrasta osjećaju otuđeni od svojih roditelja i ta izolacija uskratila im je mogućnost osjećanja i izražavanja onoga što se u njima događa. Mnogi od tih mladih ljudi sada već i sami postaju roditelji i najvjerojatnije će te nedostatke prenijeti i na svoju djecu, što će dovesti do zastrašujućeg porasta broja djece i odraslih s ozbiljnim mentalnim zdravstvenim problemima. Propisivanje antidepresiva tim mladim ljudima kontradiktorno je kao i kontraproduktivno. Usamljenost i tuga mogu izgledati poput depresije, ali to nije isto. Antidepresivi ne čine ništa osim što smanjuju nelagodnost i sprječavaju pacijente da se sa situacijom suoče na zdrav način. Djeca i mladi kažu da se od ljekova osjećaju bolje, ali to na nijedan način ne dokazuje da zaista jesu bolje. Ljekovi su slaba zamjena za bliske odnose, a odnosi koji se stvaraju pod uticaj antidepresiva su površni i kratkotrajni.

Trebamo novi način života

Tokom posljednjih 4-6 godina u nekim su se zemljama radili eksperimenti gdje je djeci zabranjeno korištenje pametnih telefona u školama, a porodice su pokušale da žive bez njih sedam ili mjesec dana i više. Pozitivne povratne informacije od svih uzrasnih grupa bile su nevjerovatne. Poboljšao se školski uspjeh, a roditelji i djeca su bili oduševljeni i brzo su se zakačili za sve što su mogli raditi zajedno. Ovo iskustvo i rast svjesnosti da nam naš tempo života i prioriteti ne čine ništa dobro daje mi nadu da je velika promjena načina života moguća.

Naravno, svaka porodica moraće da stvori svoju kulturu i pravila, ali molim vas imajte na umu da cilj ovog projekta nije da zaštiti djecu od mogućih oštećenja mozga, nego da postigne bolji kvalitet porodičnog života, bliskosti i intimnosti. Riječ je o tome da budete pristupačni i dostupni svojima najbližima, umjesto da ste stalno dostupni svima drugima. Nemojte čekati da iz naše bijede proizađe novi trend – udružite se sa svojom djecom i drugim porodicama s kojima ste povezani i odlučite se na dvosedmični eksperiment. Nakon dvije sedmica procijenite, prilagodite i pobrinite se da svi znaju da su tri mjeseca minimalno probni period.

Ovo su moji predlozi:

  • Cijeli jutarnji ritual je zona bez telefona i isto se pravilo odnosi na vrijeme od pola sata prije večere do odlaska djece na spavanje. U hodnik stavite lijepu kutiju u kojoj će svi ostavljati i puniti svoje telefone tokom vremena bez telefona.
  • Neka svi telefoni budu ugašeni od odlaska na spavanje do polaska u školu i na posao sljedećeg dana.
  • Svi obroci su vrijeme bez telefona, uključujući obroke u restoranima, kao i vrijeme dok čekate da vam posluže hranu. (Ti minuti su idealne za uspostavljanje kontakta i bliskosti nakon perioda odvojenosti.) Ako dopustite korištenje telefona i tableta tokom čekanja, poruka je: okupili smo se samo kako bismo jeli i napunili hranom naša tijela, a ne srce i dušu. (Imajte u vidu da djeca mogu otvoriti svoje srce tokom istraživanja, ali često ne mogu sa svojim roditeljima, ili mogu tek kad je već skoro prekasno.)
  • Roditelji i parovi se mogu dogovoriti u kojim situacijama se pametni telefoni i tableti mogu koristiti, ali trebaju biti ugašeni barem tokom zajedničkih obroka i spavanja, bioskopa, izleta i slično.
  • Svakako obavijestite prijatelje, porodicu, kolege i zaposlene da više niste dostupni cijelo vrijeme i pomozite djeci da učine isto ako je potrebno.

Sudeći po izvještajima koje smo dobili od porodica koje su već napravile nešto ovakvo, znamo da je važno da roditelji preuzmu vodstvo, posebno tokom prva tri mjeseca, a to uključuje redovno praćenje svačijih potreba i rasporeda. Nakon dva-tri mjeseca djeca postanu najuvjereniji provoditelji plana i često inspirišu prijatelje na ponovno miješanje elektronskih karata u svojim porodicama.