Kako roditeljski pristup prilagoditi temperamentu djeteta?

PIŠE: Nikolina Milosavljević, psihološkinja

Koliko puta ste čuli od roditelja da je dijete „zahtjevno“, „hiperaktivno“, „osjetljivo“, „plašljivo“, „dobro“, „izazovno“ itd? Takođe, veoma učestalo roditelji koji imaju više od jednog djeteta govore kako su braća i/ili sestre potpuno različitog karaktera i da kod jednog djeteta „prolazi“ jedna vaspitna mjera, a kod drugog potpuno suprotna?

Zapravo, ovi epiteti i opisi koje roditelji često koriste se odnose prije svega na temperament djeteta. Temperament  je nešto šta nam je dato rođenjem. Možda neki roditelji pomisle da postoji „dobar“ ili „loš“ temperament, ali to nije tačno. Naime, temperament ne može biti niti „dobar, niti „loš“, može biti samo drugačiji. Svaka osoba ima svoj temperament i po tome se ljudi (pa i djeca) međusobno razlikuju.

Upoznaj svoje dijete: Kako se temperament procjenjuje?

Temperament nije jedan i on se sastoji od više različitih karakteristika, odnosno dimenzija, i svaki roditelj može da procijeni u kojoj mjeri je svaka od tih dimenzija izražena kod njegovog djeteta.  Na primjer, jedna od dimenzija temperamenta je koliko dijete ima tendenciju da izbjegava opasnost. Postoje djeca koja su po prirodi strašljiva (ili anksiozna) i svaki minimalni znak neke opasnosti, oni će se povući. Za njih opasnost može biti i ulazak u neku socijalnu situaciju, ali i bilo koja nova i nepoznata situacija (na primjer polazak u školu). S druge strane postoje ona djeca koja nemaju tako izražen strah od tih nepoznatih situacija i okolnosti, pa se često za njih kaže da su neustrašiva. Pored pomenute dimenzije temperamenta, postoji i dimenzija potraga za novinom i istraživanjem, zavisnost od nagrade, kao i dimenzija upornost.

Šta je senzitivan ili izazovan temeprament?

Iako će većina roditelja reći da djeca koja su po prirodi povučenija i manje društvena su ta koja imaju osjetljiv temperament, istina je ipak da sva djeca koja na prethodno pomenutim dimenzijama idu u bilo koju krajnost posjeduju osjetljiv ili izazovan temperament. Na primjer dijete koje pokazuje impulsivno ponašanje, povišen istraživački nagon, ekstremno visoku socijabilnost i/ili visok nivo energije, može zapravo pokazati neka nestašna ponašanja koja odraslima uglavnom smetaju. Često ta djeca budu nazivana pogrdnim imenima i pridjevima: „nemiran/na“, „bezobrazan/na“, „hiperaktivan/na“, „nemoguć/a“,… Iako ne djeluje tako, ta djeca zaista u jednom momentu počnu da vjeruju da su „loša“ i to ima jak uticaj na to da njihovo samopouzdanje bude nisko.

Srećom, većina djece je negdje između na dimenzijama temperamenta, ali da bi roditelj prilagodio svoj roditeljski pristup svom djetetu, bilo bi poželjno da dobro upozna svoje dijete.

Kako predvidjeti potencijalne tačke konflikta između djeteta i roditelja

Iako ne postoji „dobar“ ili „loš“ temperament, često se dogodi da roditeljima ne prijaju određene karakteristike temperamenta njihovog djeteta. To se dešava zbog toga što u tim dimenzijama (karakteristikama) roditelj i dijete su potpuna suprotnost. Na primer dijete koje ima visok nivo energičnosti i aktivnosti, stalno je u pokretu i non stop trči, sa jedne strane, i roditelj koji ima nizak nivo aktivnost, voli da provodi vreme više čitajući knjige ili sklapajući puzzle, sa druge strane. I za roditelja, i za dijete ova kombinacija može biti iscrpljujuća, ali i tačka nerazumijevanja i budućih konflikata. Ukoliko roditelj ne priđe na adekvatan način svom djetetu koji se razlikuje od roditelja, može doći do narušavanja odnosa sa djetetom, što utiče na cjelokupan psihološki razvoj djeteta: na njegov karakter, na samopouzdanje, kao i na sve druge važne životne vještine.

Koji roditeljski pristup koristiti u zavisnosti od temperamenta djeteta

S obzirom da je svako dijete različito što zbog temperamenta, što zbog karaktera koji se vremenom oblikovao pod uticajem sredine, i pristup roditelja bi bilo poželjno da se prilagođava. Na primjer, ukoliko je dijete aktivno, energično, voli da trči i da se igra aktivnih igara, potpuno je logično da mu to i obezbijedite. Ovakva djeca često su manje svjesna svoje tjelesne šeme i kada su kod kuće lako se mogu povrijediti. Zato je važno da se djeci ovakvog temperamenta obezbijedi dovoljno prostora da mogu sigurno da se igraju, i da im se u isto vrijeme šalju ohrabrujuće poruke kao što su: “Sviđa mi se to što sve radiš tako brzo”. Ove poruke su posebno važne za izgrađivanje zdravog samopouzdanja kod ove djece, zato što će ih okolina u većoj, ili manjoj mjeri uvijek osuđivati zbog njihove aktivnosti koja je mnogo viša nego što mnogi očekuju. Ovdje nije suština da ih predstavljamo uvijek u pozitivnom svetlu, već da u njihovom ponašanju istaknemo ono što je pozitivno i to koristimo kroz komunikaciju kao mala “ostrvca” da ih hrabrimo i šaljemo ljubav.

Poseban izazov za djecu ovakvog temperamenta predstavlja situacija kada je potrebno da dijete sjedi bar 45 minuta mirno (na primjer u školi). Postoji mnogo alata kojima roditelji mogu pomoći djetetu da nauči vještinu dužeg sjedenja i rada na određenom intelektualnom zadatku, ali je veoma važno ispoštovati djetetovu potrebu za aktivnošću. Jedan od načina je da roditelj zajedno sa djetetom isplanira određene fizičke vježbe ili aktivnosti između dužeg sjedenja (na svakih na primjer 30 – 45 minuta ako treba nešto duže da radi).